Uvod: Ovaj tekst ne otkriva tajnu savršenog tango koraka. Takođe, ne sadrži informacije o tome kako su Egipćani izgradili piramide (mada sigurno postoje neke zajedničke faze) niti ćete otkriti nešto više o Kamenu Mudrosti. Čitanjem ovog teksta ćete biti bogatiji za informaciju o tome kako je glavna junakinja ove priče naučila da hoda… A možda i ne.
U početku bješe riječ… Pardon, korak.
Kako drugačije započeti priču o tangu, ako ne korakom?
Još uvijek se sjećam uvoda prvog ciklusa svojih tango časova: „to je koračanje“ i mog razmišljanja „to bi trebalo da bude lako“. Još bolje se sjećam motivišućih riječi: „učimo da hodamo“.
Kako da učimo da hodamo? Šta sam radila 20 i kusur godina kada sam htjela da dođem iz tačke A u tačku B? Prisjetila sam se Diznijevog animiranog filma „Wall-E“ i skontala da ne živim još uvijek u toj eri kada ne moram da koristim sopstvene snage da se premjestim sa jednog mjesta na drugo, još uvijek nikakvi točkovi nijesu srasli sa mojim tijelom. Kako da ne umijem da hodam ja i svi mi koji smo došli na čas?
Nakon proučavanja ljudskog hoda na ulici, u školama, u parkovima, na časovima, primijetila sam da jako mali broj ljudi pravilno korača. U svakodnevnom životu smo više opterećeni nekim drugim stvarima dok idemo ulicom – da stignemo na vrijeme, da odgovorimo na poruku, da nosimo kese/cegere, razgovorom sa nekom drugom osobom koja dijeli prostor za hodanje sa nama. Kada ste poslednji put išli ulicom i razmišljali samo o tome kako koračate?
Slušala sam razne instruktore tanga koji su mi govorili o stvarima koje je potrebno „namjestiti“ da bi korak bio pravilno izveden. Takođe, provela sam sate i sate u raznim salama radeći na preciznom koraku (i to koraku unazad, jer kao neko ko prati, moje kretanje je uglavnom unazad). Što se teorije tiče, izdvojila bih 3 najbitnije stvari i kako sam ih ja shvatila.
- Projekcija
Uvod u korak. Ovo mi čak liči na one pomoćne linije iz tehničkog obrazovanja – povuku se proizvoljne tanke linije prije nego što se uzmu stvarne mjere onoga što treba nacrtati. Plan rada.
To je projekcija. Istraživanje prostora. Prilikom individualnih vježbi, upoznavanje sa granicama sopstvenih mogućnosti da se odradi korak.
- Prebacivanje težine sa jedne noge na drugu
„Razrada“ koraka. Podebljavanje linije na crtežu onoliko milimetara koliko stoji u opisu slike. Glavni posao koji treba obaviti.
Prostim riječima, prebacivanje kompletnog tijela iz jedne pozicije u drugu. To je ona faza u kojoj umijeće plesanja tanga dolazi do izražaja: ravnoteža je na provjeri, komunikacija između dvoje ljudi koji plešu, muzikalnost, kreativnost… Toliko stvari je potrebno uvježbati i sinhronizovati sa osobom sa kojom se pleše.
Zasigurno, faza koraka koja najviše frustrira. Još kad se u to uključe instrukcije poput „odgurnite se o podlogu“, „pazite da ne mijenjate visinu“, „neka vam stopalo ide po zemlji“, „produžite korak“, „ostanite na prednjem dijelu stopala“, „otvorite stopala“, „pazite na kukove“, „probajte da idete kompletnim tijelom u korak“…prvo, zar je moguće da imamo toliko djelova tijela koje je potrebno aktivirati da se napravi jedan korak? Drugo: kako ih sve držati pod kontrolom istovremeno? A onda neko od instruktora i kaže: „Probajte da koristite kontra-poziciju, možda će vam biti lakše“ i sve ono što smo možda i držali pod kontrolom kao da padne u vodu zbog te zlobnice kontra-pozicije tijela.
Prvo: da, moguće je. Što se više djelova tijela sinhronizuje za to prebacivanje iz jedne pozicije u drugu, to je bolje. Drugo: vježbom. Rezultati teško da mogu biti vidljivi nakon jednog časa. Ili nakon dva časa. Potrebno je vrijeme da se svi ti detalji poklope i sinhronizuju. Treće: da, kontra-pozicija tijela umije da bude zlobna, ali kad se savlada, zbilja pomaže.
- Priključivanje
Zaključak. Brisanje gumicom onih pomoćnih linija. Obavještavanje da je posao završen.
Signal da je korak završen. Jedan zadatak je okončan i spremni smo za drugi. Da budem iskrena, nijesam shvatala važnost ovog dijela sve dok nijesam pokušala ja da budem lider. Dok sam bila samo folover, razmišljala sam kako je dovoljno stresno i komplikovano ispuniti sve zahtjeve iz prethodne faze (čak i dio!), i da je dovoljno samo prebaciti težinu sa jedne noge na drugu i ostati u ravnoteži. Ipak nije, iz ugla ove druge osobe, one koja treba da osmisli kako se krećemo u rondi.
I eto, prvi korak je već napravljen!
Malo smo zagrebali površinu onoga što predstavlja tango. Možda je ovo tek mali korak za čovjeka, ali je veliki korak za budućeg tango plesača…
Do sljedećeg pisanja!
Photo: Đorđe Živaljević