“Tango ili salsa?”
Čuveno pitanje koje smo svi mi koji plešemo oba plesa bar jednom čuli. A odgovor na to pitanje je vrlo individualan, mada u mom slučaju to je, bez razmišljanja – OBOJE!
Ništa nije savršeno i sve ima svoje vrline i mane, pa tako i ova dva plesa (mada vam neki neće priznati da mane postoje hihihi… ali budimo malo realni.)
Da utvrdimo neke istine i zablude oko ovih plesova, koje vam možda mogu pomoći da uvidite da nije sve tako crno-bijelo, kako se na prvi pogled čini. A možda usput i riješimo neke nedoumice koje imate.
Prva stvar koju ćete o tangu čuti je da je težak, što je jedna velika istina.
Jeste težak, zahtjeva malo više vremena da se savlada, ali to je u velikoj mjeri zbog druge velike istine o njemu, a to je da vam pruža beskrajnu mogućnost improvizacije i krativnosti. Nema ustaljenog ritma koji morate pratiti i osnovnih koraka koje naučite i onda se samo držite toga, već učite tehnike koračanja, balansa, okreta, položaja tijela koji zahtjeva pravilno vođenje i praćenje… Dosta elemenata koji zahtjevaju malo posvećenosti, ali vam, kad se jednom savladaju, daju enormno uživanje u plesu sa nekim.
“Salsa je mnogo lakša!” je jedna od najvećih zabluda koje o ovom plesu postoje. U početku se svakako čini lakšom, zbog ustaljenog ritma i osnovnih koraka koji su tačno utvrđeni, pa je tehnički laganije ušetati u svijet salse, nego u svijet tanga. Ali kada se malo zagrebe ispod površine, dolazimo do toga da u salsi pleše cijelo tijelo. Da se svaki dio tijela kreće na određeni način, često nama ne baš logičan i lak za sinhronizovati. Ali kad se to savlada, kontrola koja se dobije nad sopstvenim tijelom je nevjerovatna, a do toga treba doooostaaaa vremena, truda i bezbroj ponovljenih vježbi izolacija. Ne dajte se obeshrabriti ovim činjenicama, jer za ples na žurkama nije baš potrebno, a ni preporučljivo, čekati da se dođe do tog nivoa. ;)
“U tangu su svi tako ukočeni” je još jedna od zabluda koje se mogu čuti. Zbog malo izraženijeg ispravljenog stava može se lako doći do tog zaključka, ali je potrebna velika doza opuštenosti tijela da bi bilo prijatno u zagrljaju. Sve je u “udobnosti“, a ako smo ukočeni ne može nam biti prijatno dok plešemo, a samim tim ni osobi sa kojom plešemo. Ovo je takođe nešto što nije podjednako lako za sve, nekima je lakše da se oslobode u zagrljaju, nekima teže, ali ni to nije ništa od čega treba bježati. Mi smo društvena bića i kontakt sa drugima je potpuno prirodna stvar. Ok je da nam je u početku neprijatno, neke društvene norme i kojekakve predrasude, koje su nam ubačene u podsvijest još od djetinjstva, nam stvaraju anksioznost od toga. I svi to prođemo i shvatimo da je sasvim ok prvo zagrliti nekoga, pa tek posle plesa pružiti ruku i predstaviti se.
„Nije salsa za mene, da tamo vrckam!”
Najčešća zabluda muškaraca (žene obično nemaju problema sa tim ;) ). Muškarci ne vrckaju! Kraj! Ako vidite muškarca koji vrcka dok pleše, znajte da je pogrešno naučio, ili je pogrešno naučen. Ništa ne može biti muževnije od muškarca koji pleše lijepo i sa stavom. A Kubanci u tome itekako prednjače. Kod njih je sve u stavu, da budu što više “mačo“ i da budu što poželjniji među ženama. I uspijeva im, ma koliko godina imali, ma kako izgledali, oni imaju tu muškost koja će rijetko koju ženu ostaviti ravnodušnom.
“Tango je spor i dosadan ples.”
Da li vam ovo djeluje sporo i dosadno?
Tango je ples koji se može plesati bukvalno uz svaku vrstu muzike (pa i uz Eminema), kao što pomenuh ranije, iz razloga jer pruža svu moguću improvizaciju koju želite. Češće se pleše uz melodiju, nego uz ritam i to je ono što mu daje na specifičnosti. Ako dođete na neku milongu (tango veče) i posmatrate parove koji plešu, primjetićete da svi plešu drugačije. To je u velikoj mjeri posledica kreativnosti i toga što svi različito čujemo muziku i pratimo različite stvari u sklopu iste pjesme. Tako možete plesati uz ritam, cjelokupnu melodiju, neki određeni instrument ili čak vokal. Samo pustite mašti na volju. Ono što u početku zna biti “dosadno“ je što se tango, uglavnom, pleše uz muziku “zlatnog doba“, pričamo o 40im i 50im godinama, muzici sa ploča uz ono prepoznatljivo pucketanje. Ali muzici koja je komponovana upravo za plesače, prilagođena upravo plesačima i mnogo kompleksnija nego što se na prvo slušanje čini.
„Ne mogu da čujem ritam.“
Ovo je najčešći problem kad se po prvi put susrećemo sa Timbom (kubanska muzika uz koju plešemo na salsa žurkama), jer je to možda i najkompleksnija muzika na svijetu. Timba bendovi broje i po 15 članova, mnogo različitih perkusija, koje za nas (evropljane, naviknute na malo drugačiju muziku) predstavljaju veliki izazov za slušanje, a i za plesanje. Ali kad se malo naviknete na tu kakofoniju i počnete da čujete ritam, otkrićete fenomenalnu sinhronizaciju i pregršt prostora za izražavanje sopstvene muzikalnosti. A najbolji način da se što prije naviknete je, naravno, da što više slušate tu muziku.
Ova dva plesa su zaista potpuno različita, ali se, po mom mišljenju, savršeno dopunjuju. Tango će vam dati savršenu konekciju i osjećaj jedinstva sa drugom osobom, koji teško da ćete doživjeti u nekom drugom plesu. Dok će vam salsa dati beskrajnu količinu pozitivne energije, ritam koji će vas tjerati da se krećete plesali ili ne. Ostavićete sve brige i razvući osmjeh od uva do uva. Kroz tango ćete steći pravilno držanje, dok će vas salsa naučiti da kontrolišete svaki dio svog tijela, zbog čega ćete biti puno svjesniji i opušteniji u zagrljaju. Oba plesa će vam dati slobodu da izrazite svoju kreativnost, da improvizujete, da izgradite osjećaj za prostor i prilagodite svoj ples gužvi na podijumu. I, što je najbitnije, oba plesa će vam dati priliku da kvalitetno provedete vrijeme u društvu najrazličitijih sjajnih ljudi, najraznovrsnijih profesija i zanimanja, koje veže jedna zajednička ljubav prema plesu.
Za šta god da se odlučite ne možete pogriješiti, dok god to vama prija, ali dok ne probate ne možete znati da li je to za vas ili ne. Možda iznenadite sebe. ;)
Vidimo se na podijumu!